Gdje najprije dobijete certifikat koji vam omogućuje reći: “Ovakav sam postao. Ove stvari sam učinio. Ovo je potvrda o mojoj pobjedi”? Takvu potvrdu ne možete sami sebi izdati. Tko je onda izdaje? Najprije Sotona. Bog to ne može. Potvrdu o pobijedi trebate dobiti od Sotone.

Isus je to vrlo dobro znao i zato je, kada je započeo svoje trogodišnje javno poslanje, uručio poziv Sotoni i borio se s njim četrdeset dana, kako bi dobio od njega tu potvrdu. Postojala su tri iskušenja. Kad je Isus zadobio pobjedu nad njim, Sotona je izjavio: “Pobijedio si na nivou nacije, te nemam izbora nego ti izdati potvrdu; u suprotnom bih odmah morao nebu predati svoje područje.”

Dakle, najprije morate dobiti potvrdu od Sotone; zatim, još jednu, od Isusa. Na kraju, trebate dobiti još jednu od Boga. Potrebne su vam te tri potvrde.

Neće biti problem pripremiti gozbu za milijun ljudi odjednom. Biti će moguće jednostavno reći: „Želim da sa svima podijelim radost idealne ljubavi tako što ću prirediti gozbu na kojoj će žene biti obučene tako i tako, a muškarci će nositi takvu i takvu odjeću i želim da se to desi – sada!“ I istog trenutka kad to izgovorite, pojavit će se jela i voće u skladu s vašim željama. Kada se svako najede, što ćete uraditi s ostacima?

Tamo nema kuhinja. Ni zbog čega ne trebate brinuti. Nema postrojenja za pripremanje hrane ili tvornica za izradu automobila, niti bilo čega sličnog. Tu postoje sve vrste cvijeća. Možete napraviti koliko god kuća hoćete, koliko god vaše srce ispunjeno ljubavlju traži.

Da li imate poklon koji ćete ponijeti sa sobom kad krenete na nebo? Kada krenete u duhovni svijet, pred vas će stati svi religijski mučenici. Možete li pred njima razmotati zavežljaj koji ste ponijeli sa sobom?

Po vašem dolasku u duhovni svijet, morate razmotati vaš zavežljaj i reći: „Ovdje je poklon koji sam pripremao cijeli svoj život; molim vas, primite ga.“ Ako žena mora pripremiti miraz kad se seli u kuću svog svekra i svekrve, kako vi možete otići u nebo praznih ruku?

Nakon što se rodimo, mi svi živimo prilično slično. Kako život napreduje, da li postepeno jačamo ili slabimo?

Čak i ako spoznate tko ste i donesete odluku o nečemu, ta odlučnost postupno slabi nakon deset, dvadeset ili trideset godina. Kako starite, kroz pedesete i šezdesete, pa u sedamdesetima i osamdesetima, to postaje problem. Fenomen u svijetu dinamike pokazuje princip da se sva kretnja vremenom postupno smanjuje; posljedično tome, svaka akcija uzrokovana silom se postepeno gubi.

Uzmimo na primjer elektricitet – potencijalna energija nekog izvora snage se smanjuje kako motoru dajemo snagu ili kako proizvodimo rad. Neizbježno dolazi do iscrpljenja. Gledano na ovaj način, ne možemo stajati nepokretno cijeli život. Moramo nastaviti sa kretanjem kroz život, svidjelo se to nama ili ne. Kad se krećemo, da li idemo dobrim ili pogrešnim putem? Postoji mnogo puteva za kretanje.

Dakle, u kojem smjeru ljudi trebaju ići ili se kotrljati? Kotrljamo se, a da to ni ne shvaćamo. Ako živimo kao kamenje koje se kotrlja, koje se može razbiti o stijenu ili pasti u kanal, kako je to opasno! Kako nesretno! Kako nesigurno! To je problem. Kad jednom uđete u duhovni svijet, ne možete više imati odnos sa stvarima sa kojima sada imate odnos, unutar ovog vremenskog i prostornog ograničenja. Taj svijet nadilazi vrijeme i prostor.

Što se tiče pitanja da li smo bili dobri, postali istiniti i mogli stajati uspravno pred Bogom, istina i dobrota ne počinju iz nas, niti se završavaju u nama. Tek kada počnu u nama i daju rezultate u drugima, ili kada počnu u drugima i daju rezultate u nama, može se pojaviti dobrota. Prema Principu, sva bića u svemiru trebaju ući u međusobne odnose.

Ako je vaš život do sada bio život davanja, ne biste trebali imati straha na putu smrti. Ako sve dajete za druge, žrtvujete se za druge, prolijevate suze za druge dok vodite život blizak istini, ulažete svoj život za druge, nalazite svoje želje u drugima i koncentrirate svu životnu energiju koja teče iz vaših otkucaja i uložite je za druge, vaša prošlost će biti blistava prošlost.

Kad sagledamo život na ovaj način, možemo vidjeti da ako je neko ostavio nešto za sobom, i ako za tu osobu trenutak kada razmišlja o svojoj prošlosti nije trenutak straha, onda će se prošlost i stvarnost te osobe očitovati kao stvari koje nisu mrtve. Osoba sa takvom prošlošću je svakako sudbinski predodređena da bude netko koga mogu slijediti svi ljudi nacije, netko tko ostavlja baštinu koja je sudbinski namijenjena cijelom čovječanstvu.

Kakva situacija stvara takvu priliku? Kada je nacija suočena s nesavladivim problemima u vrijeme bijede i teškoća, a neka osoba prihvati odgovornost rješavanja tih problema po cijenu svog života, taj trenutak postaje nezaboravni trenutak u povijesti.

To neće biti iskustvo riskiranja svog života radi samog sebe, već iskustvo spašavanja svog brata, rođaka, ili drugih ljudi po cijenu vlastitog života, ili situacija u kojoj se suočavate sa trenutkom kada ste ih morate spasiti, koji će se pojaviti kao slike u vašoj savjesti u posljednjem, sudbonosnom trenutku. Bez obzira koliko sretnih trenutaka ste imali usredotočeni na samog sebe i bez obzira koliko velikih trenutaka postojalo kada su vas drugi ljudi pozdravljali i veličali, u tom trenutku, takve stvari neće imati nikakvog značaja.

Osoba koja žali zbog svoje prošlosti u točki kada se suočava sa tim završnim, sudbonosnim trenutkom na zemlji, vidjet će sve detalje svog života kako mu prolijeću pred očima, kao slike. Nitko mu ne treba objašnjavati kakva je osoba, on će to sam znati. Okolnosti sa kojima je bio povezan tijekom života i koje je naslijedio od svojih predaka, situacije koje je ostavio za sobom i sve iz njegove prošlosti, pojavit će se kao slike pred njegovim očima u posljednjim trenucima njegovog života.

Osoba koja može reći: „To je istina. Ostavio sam za sobom nešto dragocjenije od svog života“, živjela je dragocjenim životom, bez obzira kako on kratak bio. No, postoje ljudi koji govore sami sebi: „Moj cijeli život, od rođenja do smrti, bio je tek period koji sam proveo kao prolaznik.“ Ako se takvi ljudi osvrnu na sve situacije iz svoje prošlosti, zatrest će glavom, osjetivši da se ne žele sjećati prošlosti, te će umrijeti kao bijedni ljudi. Nasuprot njima su ljudi koji, što više razmišljaju o svojoj prošlosti, to više njihovo lice postaje blistavije od radosti. Svi njihovi problemi se apsorbiraju u ideal, te se čak i trenutak njihove smrti slavi kao trenutak utjehe.

O uspjehu ili neuspjehu u životu se ne odlučuje desetljećima, već u trenutku. U usporedbi s ljudskim životnim vijekom, rođenje se dešava u kratkom trenu. Naravno, devet mjeseci provodimo u majčinoj utrobi prije rođenja, ali to je period pripreme za taj kratak trenutak rođenja. Na kraju, bez obzira koliko su pripreme tijekom tih devet mjeseci bile dobre, ako beba ne prođe uspješno kroz odlučujući trenutak, susreće tragičnu sudbinu.

Tih devet mjeseci stalnog hranjenja i čuvanja služe da bi se proslavio trenutak rođenja. Drugim riječima, taj period služi kao priprema za trenutak rođenja. Bez obzira na veličinu perioda trudnoće, jedna greška u trenutku porođaja može uzrokovati tragične posljedice.

„Tko želi sačuvati svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život za mene i evanđelje, spasit će ga.“ Što znače ove riječi? Oni koji se nalaze u poziciji da umru za Božju volju, moraju umrijeti.

Što se onda dešava kad umremo? Prije no što umremo, pripadamo samima sebi, ali nakon smrti, pripadamo Bogu. Tako je, jer smo naslijedili palu krvnu liniju. Dakle, naši se životi ne mogu osloboditi sotonskih veza prije no što umremo, ali nakon smrti smo povezani s Bogom.

Što je jače, život ili smrt? Da li je život jači od smrti, ili je smrt jača od života? U sotonskom svijetu, smrt je jača od života. Prema tome, pošto spoznate Božju volju, nemojte mrziti smrt kad budete u poziciji da trebate umrijeti. Ionako trebate umrijeti u sotonskom svijetu. Ukoliko ne umrete, ne možete uskrsnuti. Ukoliko ne prođemo kroz jedan period, ne možemo pozdraviti drugi.

Naše srce traži sreću, žudi za boljim stvarima i čezne za vječnim svijetom. Ako tuga i radost nestaju sa smrću, da li onda i naše srce skončava sa smrću? Ne. Činjenica da se naše srce i duh kreću u tom smjeru, dokaz je da takav svijet zaista postoji.

Ljudi su duhovna bića i njihovi su životi vječni. Ljudi koji su dosljedno i vjerno koračali putem smrti za nebo, prigrlivši nadu i slijedeći put koji je mnogima odbojan, učinili su tako jer su osjetili nešto što obični ljudi nisu mogli osjetiti i razumjeli nešto što obični ljudi nisu mogli razumjeti. Iz tog razloga su mogli hodati čak i putem smrti.

Ukoliko vaša čežnja ne postane jača od svake nesreće, teškoće, tuge ili smrti koju možete susresti u svom svakodnevnom životu, postat ćete ljudi koje će okupirati ogorčenje i povući ćete se od bola i tuge. Kao što je Isus savladao susret sa smrću, ušao u vječni svijet i izgradio sferu uskrsnuća, tako je i naša sudbina danas da prevladamo susret sa smrću.

Kakvi, onda, ljudi žive s nebeskom nadom? To su oni koji mogu radosno savladati susret sa smrću koja nanosi bol čovječanstvu. Takvi ljudi su oni koji njeguju nade Neba. Dakle, nemojte postati ljudi koji žude i pate za svim stvarima ovog svijeta. Postanite oni koji mogu biti uspravni pred nebom i ponosni na vrijednost svoje smrti. Bog traži takve sinove i kćeri nade.

Kad bi bilo ljudi koji osjećaju radost Neba u takvom položaju, Bog ne bi mogao a da ih ne voli. Kad bi postojala gomila ljudi čiji bi se glas, sa takvog položaja, uzdizao do Neba, Nebo ne bi moglo a da ne odgovori na taj glas.

Mnogi ljudi koji su uspostavljali i širili Božju volju nisu bili karakteri koji bi ustuknuli pred putem smrti, već su se radije prezrivo smijali smrti u lice, viteški je prevladavajući. Takvi ljudi su se pojavili i uspostavili nebeski put.

Svi vi morate prigrliti nadu sa kojom možete prevladati smrt kad se sa njom suočite. Nakon što prođete taj put, morate biti sposobni radosno pojuriti ka prvobitnoj domovini za kojom ste žudjeli, sa mišlju ispunjenom nadom da ćete stajati uspravno pred Nebom. Samo oni koji gorljivo čeznu za Božjim idealnim svijetom mogu prevladati smrt.

Sve stvari ovog svijeta će proći. Vaši voljeni roditelji, supružnici i sve što volite, sve će proći i vi ćete se na kraju suočiti sa smrću. Iako je tako, samo oni koji posjeduju pobjedničku nadu koja čak i smrt čini prolaznom, mogu stati pred Nebo.

Ljudi koji danas žive na zemlji ne žele put patnje i bola. Prolaznost radosnih trenutaka budi nostalgiju u njima. Takva je ljudska priroda.

Svijet u kojem živimo mješavina je tuge i radosti. Sva sreća koju doživljavamo nestat će sa smrću i ne može se nastaviti nakon nje.

Danas čeznemo za danom posljednjeg uskrsnuća, danom nade. To vrijeme nade za kojim svi čeznemo je ono u kojem će cijelo čovječanstvo moći uživati, ali ono ne dolazi tako lako. Tu nadu mogu zadobiti samo oni koji pobjede smrt. Samo oni koji su se za Boga borili protiv Sotone će je zadobiti. Samo oni koji su trpjeli progon zajedno s Bogom radi neba, zadobit će tu nadu.

Dok mi razmišljamo o takvom vremenu koje nam se približava, moramo imati gorljiva srca, da bismo prevladali naše životne okolnosti, pa čak i strah od smrti. Ako se iz vas ne širi takav žar, nećete moći povući taj jedan dan nade u vaš svakodnevni život i nastaviti živjeti.

Prema tome, oni za koje je rečeno da žive istinitim načinom življenja zapitat će se: „Kakav će biti dan moje smrti? Na kakav ću način proslaviti dan svoje smrti?“ Kada je stigao na mjesto svoje smrti, Isus je rekao: „Dovršeno je“ i „Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!“ Zaista, on je bio jedini koji je odnio pobjedu u svim fazama svog života.

Jednog dana ćete se susresti sa smrću. Dok u tom trenutku budete gledali na svoju prošlost, razmišljajte o tome kakve bi riječi željeli ostaviti za sobom.

Taj put je put bez prijatelja. To je put na kojemu ste sami, čak i bez voljenih roditelja, braće i sestara, voljenih supružnika, ili djece. To je put kojim morate ići vi sami. To je put koji ne možete ponovno posjetiti ili mu se vratiti; to je put kojem se, kad ga jednom prijeđete, više ne možete vratiti ni za cijelu vječnost. Sa kakvim srcem trebate koračati ovom stazom? U trenutku kad se suočite sa smrću, ako vam bude nedostajala nada sa kojom je možete prevladati, skončat ćete tu i odmah.

Isus je podučavao: „Tko želi spasiti svoj život izgubit će ga, ali tko izgubi svoj život zbog mene, naći će vječni život.“ Gdje ćete na ovom svijetu naći tako naizgled apsurdnu izjavu? Nigdje. Pa ipak, ona je istinita.

Onda, zašto umiremo? Sa kojom svrhom? Da bismo živjeli. Postoji neka svrha za koju se živi. Ljudi žive za različite svrhe. Zašto se od vas traži da "Ljubite Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim“? To se traži od vas kako biste postali Božji sin. To znači da morate ponuditi svoju glavu za ljubav Bogu – imate samo jednu – ali morate je ponuditi Njemu.

Što se događa kada umremo? Trebamo odbaciti drugu maternicu i povezati se sa trećim organom za disanje, organom za disanje ljubavi. Odbacujemo roditeljsku ljubav i bratsku ljubav i ulazimo u svijet ljubavi koji je u potpunoj harmoniji sa prvobitnim bićem velikog svemira, Bogom. Duhovni svijet je ispunjen zrakom ljubavi.

Prema tome, sada, u zemaljskom životu, moramo pripremiti pupčanu vrpcu za udisanje ljubavi. Trebamo iskusiti duhovni svijet. Besmrtni možemo biti samo ako postanemo ljudi koji mogu osjetiti duhovnu ljubav i zatim udisati zrak ljubavi.

Kada odbacimo maternicu Majke Zemlje i izađemo van, dišemo respiratornim organima ljubavi. Vječni život možemo zadobiti tek kad naslijedimo treću ljubav. Gdje idemo nakon što se povežemo s ljubavlju? Vraćamo se Bogu. Vraćamo se duhovnom svijetu time što smo povezani s respiratornim organom ljubavi. Treba postojati put za povratak Prvobitnom Biću, Bogu. Pošto je Izvorno Biće zasijalo sjeme, ono mora dati plodove i vratiti se Njemu.

Ova Zemlja, ova planeta, naša je majka koja nas snabdijeva svim elementima na različitim nivoima. Kako dišemo dok rastemo u majčinoj maternici? Kroz pupčanu vrpcu. To je naše crijevo povezano s tijelom naše majke.

Međutim, znamo da smo sada povezani s jednim drugim svijetom, svijetom zraka. Dok izlazimo iz svijeta u maternici, to nam se čini kao smak svijeta. Sa čime se povezujemo u trenutku kada prvi put zaplačemo? Povezujemo se sa svijetom zraka, u kojem udišemo zrak kroz nosnice. Naše nosnice postaju apsolutna linija snabdijevanja. Možemo li živjeti ako su nam nosnice začepljene? Ako ne možemo disati, umiremo. To je napravljeno s dvojnom strukturom.

Kad beba izađe iz maternice kako bi se povezala sa svijetom zraka, pupčana vrpca, vodenjak i placenta od kojih je zavisio njen život u maternici, uništavaju se i odbacuju. Što se pojavljuje u istom tom trenutku, trenutku smrti? Beba izlazi u svemir, Majci Zemlji, i dolazi kako bi živjela snabdijevajući se elementima kroz usta.

Nakon što izađe iz maternice, što naše tijelo mora napraviti? Dok u maternici dišemo kroz pupčanu vrpcu, naše nosnice se pripremaju za disanje vani na zraku. Stoga, kad izađemo iz maternice, zamjenjujemo organe i počinjemo disati na nos. Slično tome, što sada moramo uraditi u ovom svijetu? Ono što moramo uraditi nakon rođenja je iskusiti ljubavi. Moramo udisati ljubav majke i oca, te proći kroz cijeli proces snabdijevanja zrakom ljubavi. Kad smo jednom rođeni u obitelji kao beba, penjemo se i zatim spuštamo, po sinusoidi. Nakon što se rodimo kao beba, rastemo i starimo, zatim umiremo i raspadnemo se. Rađamo se kao beba i vraćamo se u stanje da ponovo budemo beba.